Lokalci u Domovinskom ratu: Medijski David oborio Golijata

LOKALCI U DOMOVINSKOM RATU

Medijski David oborio Golijata

Igor Mrduljaš

Nije ni poticajno ni pristojno započeti prigodni članak riječju “nažalost”, ali to se ne može izbjeći sjetimo li se kako je uloga lokalnih radio -postaja i novina u Domovinskom ratu do danas ostala nepoznata javnosti. Zapravo prikrivena, zatomljena. Kao da se radilo o rutinskim, svakodnevnim poslovima koje možemo obaviti bez teškoća i na koje ne treba obraćati pozornost. A radilo se, naprotiv, o borbi na život i smrt. O nadasve teškom, ponekad i junačkom podvigu spašavanje svekolikog prostora Javnog informiranja koji suvremeni vojni strunjači drže podjednako važnim kao i ratovanje snagom oružja.

Oduvijek je obavijest (informacija) bila najskuplja i najtraženija roba na tržištu, u našem vijeku cijena joj je beskrajno porasla. Toga nismo bili svjesni ni mi u Ministarstvu informiranja godine 1990. ni urednici, novinari i tehničari stotinjak hrvatskih lokalnih radio—postaja i novina. Pa su prvi kontakti dužnosnika toga ministarstva i vodstva onodobnoga Udruženja bili posvećeni  načelnim pitanjima suradnje i moguće pomoći države slabostojećim lokalnim javnim glasilima. Ti su radni susreti i sastanci, pa pomalo i prijateljstva, urodili međusobnim povjerenjem i postali zalogom buduće suradnje u najtežim mogućim uvjetima.

Poslije «krvavoga Uskrsa» 1991., jedan nas je američki novinar (vjerojatno i ponešto drugo!) upitao §to smo poduzeli glede osposobljavanja lokalne radio-mreže za rad u ratnim uvjetima. Zbunjeno smo mu odgovorili da održavamo veze s Udruženjem, da su lokalci na samom rubu društvene pozornosti, da su uglavnom slabo opremljeni i da se snalaze kako znadu i umiju, pretežito se oslanjajući na prihode od tzv. emisija «želja i pozdrava». Došljak nas je upozorio kako su mjesne radio—postaje pričuvna snaga s kojom valja ozbiljno računati. Dao nam je misliti, ali za razmišljanje više i nije bilo vremena. Valjalo je djelovati. Već u travnju Ministarstvo u dogovoru s upravom Udruženja izdaje naredbu lokalnim radio – postajama o preuzimaju i prenošenju glavnih informativnih emisija Hrvatskog radija, zapravo o cjelodnevnom emitiranju. Onodobni ministar informiranja Hrvoje Hitrec nakon pokolja u Borovu Selu morao je donijeti odluku kojom je stvoren Hrvatski radio Vukovar i spriječeno da postaju preuzmu pobunjeni Srbi. Željko Matanić, onodobni (i današnji) tajnik udruge postaje „Časnikom za vezu“ Ministarstva informiranja i članica čime započinje djelovanje obiju tijela u izvanrednim okolnostima.

Osobno sam vrlo ponosan što sam sudjelovao i pomaIo pridonio osnivanju Hrvatskoga radija Sinj koji je svoj program započeo emitirati znakom opće opasnosti, jer je toga dana započeo napadaj na grad.

Ta je radio – postaja imala ključnu ulogu cijeloga rata u obrani informativnog prostora, viteški i alkarski prkoseći svakodnevnim granatiranjima. Nimalo Iako i nakon dugog uvjeravanja Vlada je odobrila Ministarstvu novac za nabavu deset prijenosnih radio—postaja s odašiljanima snage 1 kW što se pokazalo presudnim potezom u nadolazećim događajima.

Bijegom glavnoga tehničara s Radio Daruvara 19.VIII.1991.  u pobunjeničke redove Srba grad je ostao bez odašiljača, pa je snalažljiva momčad nastavila emitirati nekim pomoćnim smiješeno maIe snage. S onim Vladinim kilovatnim na Petrovom vrhu vratilo se samopouzdanje ne samo radijskog osoblja nego svog u gradu i okolici preostalog pučanstva. Tako je bilo i s prognanim novinarima i tehničarima iz Petrinje čiji je Hrvatski radio Petrinja s dodijeljenom opremom nastavio emitirati na ponos svojih hrvatskih i strašan bijes srpskih sugrađana. Opremom je opskrbljen prognanički Hrvatski radio Baranja u Osijeku i niz drugih. U posljednji čas dopremljena je gospićkoj postaji koje je isprva emitirala iz olupine kombija u šumi, potom iz kuhinje osamljene kuće, pa se onda preporodila mobilnom postajom i odašiljačem kojim je pokrivala pola Like.

Pripreme i razaranja

Ministarstvo je u dogovoru s Udruženjem obvezalo lokalne radio – postaje 30. lipnja 1991. da stvore pričuvna mjesta za emitiranje u izvanrednim okolnostima (kako su se službeno nazivali prvi ratni mjeseci!) i osiguraju pričuvnu tehničku opremu i nacrte za emitiranje programa. Jednako tako, preuzelo je s Udruženjem obvezu raspodjele novčane pomoći (od 1.7% radijske pretplate namijenjenih Iokalcima) za preživljavanje radio – postaja u ratom zahvaćenim područjima, napose prognaničkim radijima. Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman donio je potom Uredbu o informativnoj djelatnosti za vrijeme ratnog stanja kojom su dane ovlasti Informativnom štabu RH glede nadzora nad obavijestima o borbenim djelovanjima, omogućavale mu zabranu pojedinih tiskovina, javna glasila obvezivala na objavljivanje priopćenja i propisivale kazne za nepoštivanje odredaba itd. Njome se pokušalo uvesti reda u kaotično javno informiranje u koje su neprekidno prodirale smišljene neprijateljske podvale ili se nesmotrenošću urednika objavljivale za našu obranu pogibeljne vijesti. S današnjega motrišta gledano, s vrlo ograničenim uspjehom. Dana I 6. rujna I 99 I . s prozora Ministarstva u gornjogradskoj Opatičkoj ulici gledali smo kako helikopter JNA raketira odašiljače Hrvatskog radija na Sljemenu. Time je od devet odašiljala nacionalnog radija bilo onesposobljeno ili jako oštećeno osam odašiljala, pa je gotovo 90% hrvatskog pučanstva ostalo bez radijskog i televizijskog programa. Gluho i slijepo, u potpunoj informativnoj blokadi. Situacija je odista bila kritična. Prijetila je zbiljska pogibelj da potpuno izgubimo informativni rat protiv JNA i srpskog -četničkog napadača što bi značilo ubrzano približavanje svekolikom porazu. Rat se ne može dobiti ako se izgubi mogućnost prijenosa obavijesti. Psihološki, nagli prestanak emitiranja radijskoga programa izaziva paniku građana i poznati su primjeri bezglavnog napuštanja gradova u kojima se to dogodilo.

Srećom, poznato je da smo mi Hrvati gotovo jedino djelotvorni u teškim okolnostima što nam je Providnost tijekom Domovinskoga rata često i obilato omogućavala. Kada se nacionalni radio mogao čuti samo u užem središtu Zagreba stvorena je i istoga časa ostvarena zamisao o prebacivanju signala i umrežavanju lokalnih radio – postaja u nekoliko prstenova. Danas različite osobe na različite načine sebi pripisuju autorstvo zamisli i njezinu provedbu, dakle i zasluge, ali potpuno je svejedno tko se prvi sjetio“. Jedino je važno da je umrežavanjem lokalnih radio—postaja spašen hrvatski informativni prostor, da nije zavladao muk koji bi istodobno označio da smo poraženi na najosjetljivijoj točci. Bila bi to prava katastrofa, srećom izbjegnuta. Te večeri i tih dana mjesne radio – postaje, najsiromašnija i najslabija karika u lancu, dosegle su slavodobitno najvišu razinu svoje važnosti. Postale su jednostavno neophodne, bez njih se nije moglo. Bila je to prva prava pobjeda u Domovinskom ratu koje u tom trenutku nitko nije bio svjestan niti ju je mogao pojmiti u svojoj njezinoj snazi.

Otkriće radija, lokalnog osobito

Četiri jahača Apokalipse podbola su u galop svoje bedevije, Hrvatska je grcala u mukama, pokapala svoje žrtve, buktila u ognju uništenja. Razoružana, pokradena, ostavljena od svijeta. Tih su se dana rađali i umirali junaci na bojišnici, obično nepoznati onda i do dana današnjega. Ali stvarali su se junački pothvati i na polju radiofonije, glasa u eteru. Prestrašenim ljudima trebala je utjeha po svaku cijenu. U pravim ili sklepanim skloništima, u prognaničkim taborima, na cestama, u rovovima — svugdje se brižljivo i uporno slušao radio, jedina sveza sa zbiljom, pouzdan i bez informator, nenadomjestiv pomagač i suputnik u nevolji. Nikada prije i vjerojatno nikada poslije neće radio program biti tako životno važan stotinama tisuća ljudi kao ratnih dana.

Nitko od nas nije imao nikakva iskustva ni znanja o djelovanju radiofonije u ratnoj kataklizmi. Stjecaji smo ga iz nužde, brzo, danomice, iskušavali razne modele i nerijetko — ozbiljno griješili. U žaru točnog i podrobnog obavješćivanja bilo je naših kolega ratnih izvjestitelja koji su nehotice i nespretno otkrivali podatke o točenim mjestima neprijateljskih pogodaka, opsegu razaranja, stradalima, ali i podatke koji su mogli škoditi našoj obrani. Pogrješke koje su se plaćale ukorom “nadležnih“ i – još teže – grizodušjem počinitelja. Protivno tome, prebogata je riznica zornih primjera kako je radio, zapravo njegovi urednici, i novinari i tehničari, pomagao i spašavao ljude i imovinu, održavao duh otpora i prkosa, djelatno i učinkovito pridonosio visokoj razini morala pučanstva, građana i vojnika.

Sjetimo se samo dnevnih javljanja Siniše Glavaševića na valu Hrvatskoga radija Vukovar i očaja koji nas je zahvatio kada je njegov glas utihnuo i prestalo emitiranje izmućene] herojske radio – postaje. I svih onih novinara i tehničara lokalnih radio – postaja koji su poginuli obavljajući svoju dužnost. Njihova žrtva nije bila uzaludna, Što nimalo ne tješi njihove obitelji i prijatelje, ali sve nas čini ponosnima i zahvalnima što smo s njima dijelili dane „straha i nade“, odlučenoga otpora svekolikom uništenju našega doma i čovječnosti.

U nedopustivom izostanku ozbiljne monografije o djelovanju lokalnih radio – postaja u Domovinskom ratu (za éto dio krivnje snosi i grizodušjem mućeni potpisnik ovoga teksta) koja bi dokumentirano i iscrpno obuhvatila sveukupni rad i stradanja „lokalaca“, nemoguće je prisjetiti se svega važnoga za pojedine postaje. Osobno sam na sve moguće načine pokušavao nagovoriti preživjele novinare Hrvatskoga radija Vukovar da obnove program iz Osijeka u vrlo povoljnim uvjetima, ali nažalost uzalud.

Pojmio sam njihove razloge, ali i žalio za propuštenom prilikom da se obnovom emitiranja dostojanstveno „uzvrati“ četničkim hordama koje su ubile Vukovar. (U rujnu 1992. je „novi“ vukovarski radio proradio iz Vinkovaca.) Kao što su to učinili u veljači 1992. iz Osijeka prognani zaposlenici Hrvatskoga radija Baranja (Beli Manastir) i dosegli izvrstan ratni, ali i profesionalno kvalitetan program. Ili Petrinjci iz Siska, Drnišani iz Unešića, Slunjani iz Karlovca i svi drugi iz zaposjednutih područja.

Male mogućnosti, velike potrebe

Predstavnici Udruge, najčešće tajnik Matanić i predsjednik Tropčić, i Ministarstva informiranja neprekidno su hodočastili radio – postajama uzduž i poprijeko hrvatske potkovice. Tek u izravnom dodiru mogao se steći uvid u „stanje stvari“, u poteškoće, potrebe, dogradanja. I s kolegama po vlažnim podrumima, klijetima, napuštenim kućama, pod zračnim uzbunama, često pod minobacačkom ili topničkom vatrom, dogovoriti oblike suradnje, komuniciranja, pomoći. Potrebe su svugdje bile veće od mogućnosti osiromašene i spore države koja ni sama nije bila ozbiljno svjesna dragocjenosti lokalne radiodifuzije.

Tijekom tih susreta nužno su se stvorili kolegijalni, a često i čvrsti prijateljski odnosi povjerenja koji su samo pomagali boljoj i uspješnijoj suradnji. Uz svakovrsnu oskudicu lokalce su povremeno ili čak trajno znali mučiti problemi odnosa s mjesnim civilnim, a ponegdje i vojnim vlastima. S Hrvatskom vojskom brzo bismo izgladili nesporazume i uz malo popuštanja s obje strane, suradnja novinara i časnika postajala bi zadovoljavajuća. Teže ili nikako nije uspijevalo s mjesnim političarima. Poneki bi se ponašali poput šerifa, zlorabili bi svoju moć nad radijom i pretvarali ga u svoju govornicu, odbijali bi pripomoći izdržavanju ili su jednostavno podcjenjivali njegovu zadaću. Dugi i naporni razgovori i pregovori ponekad i ponegdje urodili bi smirivanjem prilika, a u drugim slučajevima preostao je samo čekati političku smjenu i pomagati „bočno“ iz državnih izvora. Većih ovlasti u tom pogledu Ministarstvo nije imalo.

Teško je bilo iz ono malo od pretplate prikupljenoga novca „nahraniti gladne, napojiti žedne“, a bilo ih je na svim stranama. Kolega Matanić i ja utrošili smo bezbrojne ure nad papirima smišljajući kako pravedno podmiriti najnužnije potrebe u opremi i plaćama poglavito prognaničkim postajama, a onda i onima bliže bojišnici. U nizu slučajeva uspjeli smo uz pomoć Ministarstva obrane ishoditi uvojačenje novinara i tehničara, pa im tako omogućiti (skromne) vojne plaće. Svi su oni u ratno doba teško živjeli ali ispunjene ponosom sudjelovanja u obrani slobode.

Ne smijemo zanemariti ni udjel radio – postaja izvan ratnog područja. Primjerice, Hrvatski radio Pazin utemeljen kao želja i potreba građana Pazina i Pazinštine, nije bio, srećom, u ratom zahvaćenom podruju. Međutim, njegovi su se novinari tehničari djelatno uključili u združene napore ohrabrivanja slušateljstva i bodrenja branitelja, svojih Istrana koji su se pokazali najboljim vojnicima na ličkom bojištu.

U pothvatu istjerivanja JNA iz Varaždina važnu je ulogu odigrao Radio – Varaždin, kao što je poslije nastavio u istom duhu emitirati program „za Hrvatsku“. Svaka mjesna radio – postaja, pa i udaljena od prve crte, a primjeri su brojni: Bjelovar, Virovitica, Kutina, Velika Gorica i druge, cijelo je razdoblje najžešćega rata (1991./92.) bez ikakvih zasebnih naputaka ili poticanja časno obavljala svoju zadaću informiranja i podupiranja obrane, šireći domoljublje i pobijajući laži neprijatelja. Međutim, u onom zlosretnom razdoblju malodušja „ni rata ni mira“ (1992.—1995.) i dolaska međunarodnih mirovnih snaga (plavaca) opala je napetost u većem dijelu zemlje, što se osjetilo i u radu lokalaca. Počele su mirnodopske brige, postalo je sve složenije i tegobnije živjeti i stvarati, osobito potaknuti ljude na nove napore i pothvate. Zaliječene su neke rane, premda se još rovovski ratovalo duž prve crte i ginulo se u gradovima. U nedomišljenom nacrtu smanjenja državne uprave Šarinićeva vlada ukinula je g. 1992. Ministarstvo informiranja. Začudo, najprije su tom potezu prigovorili strani novinari akreditirani u Hrvatskoj koji su obnoć’ ostali bez pouzdane i korisne im logistike. I to u zemlji koja je zapravo ostala u ratnom stanju, s negodovanjem je zapisao jedan austrijski izvjestitelj. Udruzi lokalnih medija propao je jedini izravni kanal komuniciranja s vlašću Što nikako nije bio dobar znak za željenu kakvoću informativnog prostora, a doslovno je označilo gubitak oslonca za preko stotinjak Članica, mjesnih radio—postaja i novina.

Ipak, već’ I994. godine obnovljena je suradnja Udruge i države, ali ovaj put na suženom polju tema.

Poticaj je došao od Odjela za posebne oblike ratovanja Političke uprave Ministarstva obrne. Izrađivali su se planovi cjelovitog oslobađanja zaposjednutoga ozemlja i valjalo je u njih uključiti u prvom dijelu rata temeljito iskušana i provjerena saveznika — lokalne medije. Vodstvo Udruge prihvatilo je poziv i znatan broj postaja, napose onih uz rubove bojišnice, uključio se u priprave. Zato su spremno dočekale oslobodilačke akcije Bljesak i Oluju kada su se odabranima pridružile sve radio—postaje u Hrvatskoj.

Kao i godine 1991. lokalci su punom snagom i voljom, vještinom i odanošću domovini, odigrali ključnu ulogu u smućivanju neprijatelja i obavješćivanju građanstva. iznova probuđena energija i želja za končanim oslobođenjem zemlje obuzela je valjda svakoga zaposlenika u lokalnim glasilima od kojih je većina s pravom i s ponosom ponijela medalje za sudjelovanje u obje oslobodilačke operacije.

O tom drugom razdoblju djelovanja lokalnih radio – postaja ne smijem podrobnije pisati, jer me obvezuju propisi o čuvanju vojne tajne. Važno je ipak reći da je udjel javnih glasila u okviru informativnog rata protiv neprijatelja bio vazda strogo usklađen s ratnim pravom i međunarodnim konvencijama i nikada nije kršio pravila novinskog profesionalizma ni ugrožavao slobodu izražavanja novinara. Neprijateljska strana, dob roje poznato, bezobzirno je zlorabila svoja javna glasila uprežući ih nesmiljeno u promidžbena kola i pretvarajući ih u „tvornice laži“ što je obično dovodilo do potpune neuvjerljivosti i kod vlastita stanovništva, a kamoli među Hrvatima kojima su prijesne izmišljotine bile tobože namijenjene.

Kako bi barem ovlaš dodirnuo ulogu medija u oblikovanju obavijesnog obmanjivanja neprijatelja spomenut ću jedan slikovitiji primjer. Uz pomoć niza priloga objavljenih istodobno u programima nekoliko radijskih i televizijskih postaja Srbi su zbilja povjerovali kako su dvije najjače gardijske brigade Hrvatske vojske u svojim sjedištima i da im se pripadnici opušteno odmaraju i sudjeluju u malonogometnim nadmetanjima. Istodobno obje su postrojbe već’ nekoliko dana bile na početnim položajima u punoj pripravnosti za operaciju Oluja. Američki vojni savjetnici bili su iznenađeni uspjehom obmane, ali im svejedno nismo priznali da je podatak o mirovnim prosvjedima skupine Srba u Donjem Lapcu koji je objavio State Departement 1994. zapravo na radio – valovima plasirana izmišljotina za psihološko djelovanje spram pučanstva onkraj „crte razdvajanja“

Država ostala dužna

Zaključno treba reći da država Hrvatska duguje golemu zahvalnost svekolikoj mreži hrvatskih lokalnih radio – postaja i novina za sve što su učinile tijekom Domovinskoga rata. Stotine žena i muškaraca dragovoljno se uključilo u obrambene napore cijele zemlje, svatko u okviru svojih znanja mogućnosti i to u najosjetljivijem podruju — javnom obavješćivanju. Rat se jednakom snagom i bezobzirnošću vodio vatrenim oružjem i informacijama. Obrambeni i napadački. Neprijatelj je pokušao silnom upornošću uništiti mrežu odašiljača nacionalne kuće, ali jednako tako i onu lokalnih postaja. Malo je nedostajalo da u tom naumu uspije, a hrvatski informativni prostor u tom su času spasile mjesne radio – postaje. I nastavile odlučno braniti domovinu, na razne načine, sve do završetka postupka mirne reintegracije.

Društvo se nikada nije ni približno pravom mjerom odužilo svim tim hrabrim i odanim ljudima, baš kao ni svojim brojnim braniteljima u prikrivnim odorama. Dug ostaje. I opomena da se o mreži lokalne radiodifuzije valja ozbiljno skrbiti i podupirati je (kao što to čine, primjerice, u SAD svako godišnjim danom iskušavanja umreženja sviju lokalnih postaja u slučaju veće pogibelji), jer će svoju moć’ i važnost pokazati prilikom prve elementarne nepogode većega opsega. Udruga kao koordinator djelovanja članica i njezini dužnosnici ponijeli su se časno i predano, a stručna javnost ni danas ne zna koliko je njihov udjel bio potreban i koristan obrani.

(*) Igor MRDULJAŠ

• 1991. – 1992. pomoćnik ministra informiranja – 1993. pomoćnik ministra kulture za informiranje
• 1992. – 1993. pomoćnik ministra kulture za informiranje
• 1994. – 1997. načelnik Odjela za posebne oblike ratovanja MORH-a
• 1997. – 2000. zamjenik predstojnika Ured za odnose s javnošću Vlade RH